- Autor: Rastislav Dinić

Jedan poznati američki novinar opisao ga je na sledeći način. On je predani reformator vođen vizijom svoje zemlje na Zapadu. Tečno govori engleski i prati najnovije trendove u poslovanju i tehnologiji. On je modernizator koji neustrašivo uvodi svoju zaostalu zemlju u dvadeset i prvi vijek, boreći se u tom poduhvatu protiv konzervativnog mentaliteta i brojnih predrasuda svog naroda. Kao pravnika po obrazovanju, najviše ga interesuje uvođenje vladavine prava i obračun sa korupcijom (koja je u njegovoj zemlji zahvatila sve slojeve društva i sve nivoe vlasti). Često se sreće sa istaknutim zapadnim državnicima, a još češće sa zapadnim investitorima koje ohrabruje da ulažu u njegovu zemlju i garantuje im da će, ako to učine, njihov kapital biti siguran. Posebno je ponosan na svog ministra obrazovanja koji sprovodi temeljitu reformu školstva, sa posebnim akcentom na digitalizaciju. Duboko je uvjeren da budućnost njegovog regiona, poznatog po ratovima te etničkim i vjerskim sukobima, leži u miru i saradnji, i učiniće sve što je do njega da se ti snovi ostvare. Radi i noću i danju, i to zahtijeva i od svih zaposlenih u svojoj administraciji (veći dio njegovih ministara su još relativno mladi ljudi, u svojim četrdesetim). Jedini grijeh mu je to što pokušava da ide previše brzo. Plaši ga samo to da će mu ponestati vremena, i da neće stići da sve ostvari prije nego što umre – „Život je kratak, mnogo toga se može desiti…“ kaže pomalo zabrinuto, očigledno aludirajući na mogućnost da bude meta političkog atentata. Međutim, uprkos tome što konzervativni krugovi pružaju otpor njegovim reformama, većina njegovih zemljaka odobrava to što radi i uživa veliku podršku u narodu.
Otkrijmo prvo manje bitan detalj – novinar je Tomas Fridmen. Ali o kome govori Fridmen? Polako, čitateljko, ne podiži odmah ruku, nije onaj na koga si prvo pomislila. U pitanju je saudijski princ Mohamed bin Salman, formalno aktuelni zamjenik predsjednika (ne, čitateljko, nije prvi potpredsjednik), a de fakto predsjednik saudijske vlade.
Pošto je saudijski novinar Džamal Kašogi, poznat kao otvoreni kritičar režima u Rijadu, „nestao“ u saudijskoj ambasadi, Tomas Fridmen, koji je prije nepunih godinu napisao gorepomenuti hvalospjev velikom modernizatoru, uzrujano je tvitnuo da zahtijeva od princa Salmana da odmah oslobodi Kašogija. Već tada je većini ljudi na svijetu (ali očigledno ne i Fridmenu) bilo jasno da je isteklo vrijeme za takve apele. Danas to sa sigurnošću znamo: Kašogi je u konzulatu mučki ubijen, a zatim i raskomadan (možda ne tim redom), a raskomadani dijelovi njegovog tijela su, već u trenutku kada je Fridmen pisao svoj dirljivi apel, ležali razbacani po različitim dijelovima Istanbula.
Dobro, svako se prevari, Fridmen doduše znatno češće nego drugi, ali to je ljudski, ko radi taj i griješi. Obrazovani i slatkorječivi saudijski princ očigledno je uspio da šarmira ovog iskusnog i višestruko nagrađivanog novinara i ubijedi ga da je nešto što nije, zar ne?
Naravno, ne. Fridmenova slika princa Salmana kao neumornog reformatora i zagovornika vladavine prava nije bila nikakva greška, već sasvim svjesno obmanjivanje američke javnosti o pravoj prirodi režima u Saudijskoj Arabiji. U trenutku kada je Fridmen pisao svoj hvalospjev, saudijske snage su već godinama vršljale po Jemenu bezobzirno ubijajući civile. Vrhunac te zločinačke kampanje desio se u avgustu ove godine, kada su saudijske snage uništile školski autobus pun djece, što nije naročito uzrujalo Fridmena, niti vlasti u Vašingtonu. Čak i poslije mučkog ubistva Džamala Kašogija, koje je izazvalo konsternaciju u cijelom svijetu (samo prividno paradoksalno, veću nego raznošenje školskog autobusa punog djece), američki predsjednik Donald Tramp je izjavio da ne razmatra uvođenje sankcija Saudijskoj Arabiji jer Amerika zarađuje mnogo novca od prodaje oružja ovoj zemlji.
U tom smislu, jasno je čemu je služio Fridmenov hvalospjev o refomatoru i modernizatoru – on je trebalo da bude ušećerena oblanda koja će pomoći američkoj javnosti da lakše proguta gorku pilulu saradnje sa jednim dokazano zločinačkim režimom – dobro, znamo da Saudijska Arabija nije savršena, ali stvari idu nabolje, da vidite samo kako mladi princ dobro govori engleski, kako je samo obrazovan, a tek digitalizacija… Priča o „reformama“ i „modernizaciji“ trebalo je da real-političkoj računici Vašingtona navuče masku principijelnosti. Tramp, međutim, slabo mari za principijelnost, pa je ne trepnuvši rekao pravu istinu – ne zanimaju nas ljudska prava, već isključivo interesi. Amerika na prvom mjestu, a neposlušni novinari i jemenski školarci neka se sami čuvaju. To je slika svijeta danas.
Čitateljka će možda čitajući ove strašne priče o Saudijskoj Arabiji pomisliti, dobro, kod nas ipak nije ni približno tako strašno. Nema više rata, nema više ratnih zločina i konačno niko u Srbiji nije ubijen iz političkih razloga. To je tačno, ali pod jednim uslovom – da Kosovsku Mitrovicu ne smatrate dijelom Srbije.
Peščanik.net